Umirujuće je zaboravljati te rečima
Otrcano mi deluju sve reči kojima želim da ovekovečim ovu bujicu tuge za tobom. Sve su klišei, sve su uštogljene fraze, gomila bezvrednih poštapalica. Naša ljubav je bila postmodernizam, te je ne mogu naslikati četkicama baroka, a degradirala sam svaku svoju sposobnost za stvaranjem. A stvara mi se jer tako ću zaboraviti, tako ću podsetiti sebe da nisi baš sve odneo za sobom. Besmisleno je stagnirati zbog tebe koji nikad i nisi bio pokretač. Bespotrebno je plašiti se reči samo zato što bi svaka bila uobličena u nešto što podseća na tebe. Kad patiš, a patnjom bih ja nazvala ovaj proces samosažaljenja sebe i odsustva tebe, apstrakcija nestaje, sve je konkretizovano u tvoje obličje. Toga se i bojim. Da prostim stvarima nesvesno dam tvoj oblik, da od komedije napravim elegiju. Definitivno bih se osećala bolje, rasterećenije, za pola tereta lakše kada bih pisala, ali ne znam o čemu bih pisala, a da te ne utkam u to. Pisanjem bih ti dala besmrtnost, a nisi je zaslužio, živeo bi večno u tih par redova koje bih potpisala. Podsetio bi me za deceniju, dve na sebe, možda bih te tada nekome morala ispričati, a to ne želim da razmatram kao opciju jer ne želim da te pamtim. Želim da ti se tada jedva sećam imena, da zaboravim zašto si otišao i da sam ikada htela ne da ti posvetim stih, već život. Ako za nešto mogu garantovati, a ti si primer da nisam čovek od reči, garantujem da ti ovim redovima oduzimam značenje, oduzimam ti smisao, oduzimam ti ime, oduzimam sve ono što mi predstavljaš. A sebi obećavam da više ni jednoj apstrakciji neću dati tvoj lik, već ću tvoj lik i svaku uspomenu na tebe pretvoriti u apstrakciju što je dragi moj Neko, trebalo da uradim odavno.